Što je BAP?
Bipolarni afektivni poremećaj jedan je od najčešćih psihijatrijskih poremećaja koji obično počinje u doba adolescencije ili u mlađoj odrasloj dobi, iako se može javiti u svim dobnim skupinama. Stopa prevalencije tijekom života je oko 1–2% i poremećaj pogađa podjednako oba spola. Klinički tijek BAP-a može ići od ekstremno povišenog raspoloženja (manija) do teške depresije praćene psihotičnim elementima zbog čega se ova bolest ranije nazivala manično-depresivna psihoza.
Aktualna istraživanja ukazuju na to da poduzeto liječenje utječe na tijek bolesti i prognozu. U tom smislu posebno se ističe važnost rano započete terapije, što je vezano u prvom redu za prepoznavanje, odnosno dijagnosticiranje bolesti. Kvalitetno i pravodobno započeto liječenje skraćuje trajanje akutne epizode, reducira intenzitet kliničke slike u akutnoj fazi, produljuje trajanje i kvalitetu remisije i smanjuje suicidalni rizik. (Grubišić-Ilić, 2007)
Uz farmakoterapiju izrazito povoljan učinak na tijek bolesti imaju i drugi terapijski postupci kao psihoterapija-individualna, grupna, obiteljska, kao i edukacija o bolesti.
Suvremeni svijet, preplavljen mnoštvom informacija i farmakoloških terapijskih mogućnosti (litij, topiramin, lamotrigin, gabapentin), omogućuje osobama s BAP-om da žive relativno prihvatljivim životom, da izbjegavaju epizode beznađa i depresije, tjeskobe, epizode sukoba s obitelji i prijateljima i povišenog raspoloženja te da ostvare adekvatnije socijalne interakcije. No, ipak će uvijek postojati potreba za pomoći tim osobama da se ponovo vrate u društvo i poprave narušene interpersonalne odnose koji su rezultat njihova ponašanja i iskrivljene percepcije zbilje. Upravo ovaj aspekt cilj je terapijskih aktivnosti i zahtjeva za primjerenim psihoterapijskim pristupom bolesnicima s bipolarnim afektivnim poremećajem.
Problemi u partnerstvu, obitelji, krugu prijatelja
Kod bipolarnih poremećaja promjene i oscilacije raspoloženja, mišljenja i ponašanja osobito su jake i zbunjujuće. Uz to, one često imaju veoma jake i ponekad veoma bolne posljedice za međuljudske odnose.
U depresiji, oboljeli se često povlače, postaju pasivni, ograničavaju svoje aktivnosti u slobodno vrijeme. Jednako kao i manična faza bolesti, depresivna epizoda može se razviti naglo („preko noći“ iz manije u depresiju), tijekom nekoliko dana, ali se može postupno razvijati i tjednima.
Većina depresivnih bolesnika uredno je orijentirana prema mjestu, vremenu i drugim osobama, iako neki ne moraju imati dovoljno energije ili interesa za odgovore u svezi s orijentiranosti tijekom razgovora.
Depresivni su bolesnici preplavljeni strahom od budućnosti, gube sposobnost uživanja i interes za uobičajene aktivnosti, ništa ih ne može obradovati. Depresivno raspoloženje često je praćeno neprimjereno niskim samopoštovanjem, osjećajem niže vrijednosti i krivnje. Često se javlja pad emocionalnog reagiranja na događaje u okolini, što se opisuje kao gubitak osjećaja radosti (anhedonija), i „osjećaj bezosjećajnosti“, što je odraz duboke depresivnosti. Bolesnike koji negiraju depresivno raspoloženje često obitelji ili drugi dovode na liječenje zbog njihovog socijalnog izoliranja i općenito smanjenja aktivnosti.
Partnerstvo i brakovi oboljelih često su turbulentni, promjenjivi i nestabilni. Ovo osobito vrijedi ako postoji bipolarni poremećaj koji se ne liječi ili se pogrešno liječi. Npr. tijekom maničnih epizoda može doći do seksualnih avantura, prijevara, izljeva nasilja ili do ponašanja koja mogu otjerati obitelj u financijsku propast. Nagonski dinamizmi su pojačani i ubrzani te zbog pojačane seksualne želje i pojačane seksualne aktivnosti, često dolazi do promiskuiteta i drugih seksualnih delikata koji su izvor niza nevolja. Javljanjem pretjeranog samopoštovanja i samopouzdanja dolazi do popuštanja ili gubitka samokontrole i socijalne inhibicije, pa se javlja sklonost rasipništvu, agresiji, neprikladnim i neprihvatljivim oblicima ponašanja.
Raspoloženje je u maničnih bolesnika povišeno, a opisuje se kao radosno, visoko bučno, euforično i ekspanzivno. Ti bolesnici su postojano i bez povoda razdragani, zrače optimizmom, prisutna je stalno spremnost za smijeh, pjesmu, šalu. Ovo raspoloženje prenose na okolinu. U nekih bolesnika raspoloženje može biti iritabilno s niskim frustracijskim pragom, što vodi u bijes, ljutnju i agresiju. Ovakvi bolesnici olako donose odluke, izražena je sklonost rasipništvu, zaduživanjima, nepotrebnim kupnjama, prakticiranju mnogobrojnih aktivnosti, izlaganju rizičnim i opasnim radnjama. Volja u maničnih bolesnika oscilira jer zbog skokovite pažnje stalno mijenjaju planove i aktivnosti.
Dok su oboljeli preplavljeni manijom i dijelom je doživljavaju kao nekontroliranu, rođaci i prijatelji očekuju od njih da kontroliraju svoje ponašanje i smatraju ih odgovornima za njega. Različita gledišta i različito doživljavanje opterećuje parove, tako da je ovdje veoma velika stopa prekida i rastava.
Mogući ciljevi psihoterapijskog rada s oboljelima od bipolarnog afektivnog poremećaja
- Učiti iz prijašnjih ili sadašnjih maničnih, miješanih ili depresivnih epizoda za budućnost. Pokušati razumjeti kako do toga dolazi.
- Razraditi „sustav ranih upozoravajućih znakova“ ; upoznati vlastitu otpornost i planirati mjere za budućnost
- Suočiti se s činjenicom da imam kroničnu bolest
- Pozabaviti se pitanjem zašto je potrebno trajno uzimanje lijekova
- Pozabaviti se činjenicom da imam psihičku bolest
- Identificirati opterećenja, stres i probleme i razraditi strategije nošenja s njima
- Razgovarati o mogućim međuljudskim problemima i razjasniti kako se oni rješavaju i kako se mogu izbjeći u budućnosti
- Naučiti nositi se s dodatnim, tzv. komorbidnim psihičkim problemima, npr. sa strahovima, poremećajima prehrane ili zloporabom sredstava
Kognitivno-bihevioralna terapija u liječnju BAP-a
Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) efikasan je oblik psihoterapije čija je učinkovitost dokazana brojnim kliničkim studijima u liječenju različitih psihičkih poremećaja. Glavne smjernice kognitivno bihevioralne terapije su da terapeut i bolesnik rade zajedno kao tim u identificiranju i rješavanju problema. Terapeut pomaže bolesnicima da nadvladaju poteškoće, mijenjajući svoje misli, ponašanje i emocionalne odgovore. Kada su ljudi u distresu, često je prisutna distorzija mišljenja. Kognitivna terapija pomaže identifikaciju takvih misli i njihovu evaluaciju u odnosu na realitet, uči kako mijenjati distorzirane misli kako bi se osjećali bolje. (Nietzel, Bernstein i Milich, 2002)
Kognitivno-bihevioralna terapija je zasnovana na znanstvenoj činjenici da naše misli uzrokuju naša osjećanja i ponašanja, a ne vanjske stvari same po sebi, kao što su ljudi, situacije ili događaji. To znači da mi možemo promijeniti način na koji mislimo s ciljem da se osjećamo i djelujemo bolje, iako se situacija nije promijenila. Kognitivno-bihevioralna terapija spada među “najbrže” terapije po postizanju željenih terapijskih rezultata. Prosječan broj susreta koje klijent ima (bez obzira na vrstu problema) je samo 16. Drugi oblici terapije, kao što je psihoanaliza, mogu trajati godinama. Ono što omogućava kognitivno-bihevioralnoj terapiji da bude kraća od drugih je visoko instruktivna priroda i činjenica da uključuje domaće zadatke. Neki oblici terapije pretpostavljaju da je glavni razlog zbog kojeg je ljudima bolje postojanje pozitivnog odnosa između terapeuta i klijenta. Kognitivno-bihevioralni terapeuti vjeruju u važnost dobrog, pouzdanog odnosa, ali i da to nije dovoljno. KBT terapeuti vjeruju da se klijenti mijenjaju kada nauče da misle drugačije. Zbog toga su KBT terapeuti fokusirani na podučavanje racionalnim samo – savjetujućim vještinama.
Kognitivno-bihevioralni terapeut teži da nauči što pacijent želi od svog života (njegove ciljeve) i da mu zatim pomogne da postigne te ciljeve. Terapeutova uloga je da sluša, podučava i ohrabruje, dok je klijentova uloga da govori, uči i koristi ono što je naučio. Kognitivno-bihevioralna terapija ne govori ljudima što osjećati. Ipak, većina ljudi koji traže terapiju ne želi se osjećati onako kako se osjeća. Kognitivno-bihevioralna terapija uči korištenju, a u najgorim slučajevima smirivanju osjećanja kada smo suočeni sa neželjenim situacijama. Također se naglašava činjenica da nam se neželjene situacije dešavaju bez obzira da li smo mi zbog njih uznemireni ili ne. Ako smo uznemireni zbog naših problema, mi imamo dva problema – problem i našu uznemirenost zbog njega. Većina razumnih ljudi želi da ima što je moguće manji broj problema.
Kognitivno-bihevioralni terapeuti žele postići veoma dobro razumijevanje briga svojih klijenata. Zbog toga oni često postavljaju pitanja. Oni takođe ohrabruju svoje klijente da postavljaju pitanja o sebi, npr. “Kako ja znam da se oni zaista smiju meni?” “Je li moguće da se smiju nečemu drugom?”.
Kognitivno-bihevioralni terapeuti imaju specifičan program rada za svaki susret. Specifične tehnike/koncepti se uče tokom svakog susreta. Kognitivno-bihevioralna terapija je fokusirana na pomaganje pacijentu u postizanju ciljeva koje je sam postavio. U tom smislu kognitivno-bihevioralna terapija je direktivna. Ipak, KBT terapeuti ne govore svojim klijentima što da rade – oni radije uče klijente kako da rade. Glavni aspekt racionalnog mišljenja je da je on zasnovan na činjenicama, a ne na pretpostavkama. Mi se često uznemirujemo oko stvari kada one, u stvari, nisu onakve za kakve ih mi smatramo. Kada bi smo to znali, ne bi smo gubili vrijeme uznemiravajući se.
Kognitivno-bihevioralna terapija podrazumijeva strukturirani, konkretni, specifični i na problem orijentirani psihološki postupak za depresivne poremećaje. Suradnjom između bolesnika i terapeuta nastoje se identificirati problemi, prepoznati individualne (kognitivne) blokade, otkriti, ispitati i provjeriti moguće alternative. Osim posvećivanja posebne pažnje kognitivnim procesima, u psihoterapijski repertoar ulaze i elementi bihevioralne terapije, kao što su aktiviranje, povećavanje kompetentnosti, rješavanje problema, vježbe u svakodnevnom životu, izgradnja vještina suočavanja i vježbe komunikacije. (Hautzinger, 2002)
Temeljna terapijska obilježja ovog na problem usmjerenog pristupa su interes za bolesnika, nastojanja, znatiželja, istinitost i poštenje, empatija i razumijevanje, prihvaćanje i toplina, ali i stručno znanje i profesionalno-opušteno ponašanje u interakciji. Terapeut i bolesnik rade zajedno na rješavanju određenih problema.
Kognitivno-bihevioralna terapija je znanstveno istraživana s obzirom na manično-depresivni poremećaj. Ta istraživanja pokazuju da se čestoća i trajanje manično-depresivnih epizoda daju smanjiti, a kvaliteta života oboljelih se povećava. (Meyer, 2008)
Marija Grubešić, psihologinja
Literatura
- Grubišić-Ilić M. (2007).Tijek bipolarnog afektivnog poremećaja.Belupo d.d. Koprivnica, Bipolarni afektivni poremećaj, 35-43. Zagreb:Hrvatsko psihijatrijsko društvo
- Hautzinger, M. (2002). Depresija. Jastrebarsko: Naklada Slap
- Meyer Thomas, D.(2008). Bipolarni poremećaj. Jastrebarsko: Naklada Slap
- Nietzele,M.T.,Bernstein,D.A.,Milich,R.(2002).Uvod u kliničku psihologiju. Jastrebarsko: Naklada Slap
